preskoči na sadržaj
Dijana Kovačević
 

 

Charles Baudelaire

„Inati se, Slavonijo!“

Zrcalo stvarnosti 21. Stoljeća - Dijana Kovačević 3a

Što se sve ne može kupiti novcem - Dijana Kovačević 3a

Preradovićeva poezija - Dijana Kovačević 3a

Emmini lažni ideali - Dijana Kovačević 3a

Riječ ne zna se vratiti rečena

 

 

Charles Baudelaire

Charles Baudelaire, prokleti je pjesnik larpurlartizma, neshvaćeni mističar genijalna, uvrnuta uma, središnja osobnost društvene periferije- ovisnik, marioneta materijaliziranog društva koja teži ljepoti bez dimenzija, normi, ljepoti crnog, mračnog, ljepoti odbačenih, napuštenih, grješnih, trulih.  „Ljepota“, „Mačka“ i „Spleen Pariza“, djela iz njegove Grozne knjige, izričaji su pjesnikove tragične osobnosti koja ni sama ne shvaća kako je svaka njezina težnja mizantropiji, svaka njezina proturječnost duhovnoj, božanskoj, spasonosnoj ljepoti zapravo odgovor nesretna, mlohava karaktera koji ne umije objasniti svoju iskrenu ljubav prema pokvarenu svijetu, svoje žaljenje za izgubljenom čistoćom, siroviošću, spontanošću, za neispunjenim obećanjima. U pjesmi „Radosni mrtvac“, paradoksom sretne truleži, Baudelaire se odvraća od dosade obične, prirodne ljepote i okreće se estetici i ružnog i zlog, ogoljuje čovjeka do kosti, svodi ga na razinu parazita kojemu obećava tek vječnu patnju, krv i znoj. Kroz pjesme „Ljepota“ i „Mačka“, Baudelaire je i dalje simbolist napaćena jezika, neshvaćeni pojedinac ispred vremena. Ženu uspoređuje s mačkom, prepredenom, hladnom, zavodljivom, a simbolom sfinge, motivom antičkih pjesnika, ruga se naivcima koji padaju pred lijepom vanjštinom zle unutrašnjosti. Spleenom Pariza Baudelaire poziva na vječiti hedonizam, bijeg od stvarnosti bez kajanja ili osvrtanja, opravdava dekadenciju razvratnog društva kao borbu protiv mučeništva i ropstva ovog kratkog života u kojemu je samo bol vječna. 

Dijana Kovačević

Vrh

 

Ante Kovačić, U registraturi

Ante Kovačić, širokogrudni pravaš gorko-slatka jezika, kaotična buntovna misao Hrvatske, istinski ljubitelj seljačke duše, glavom i srcem politički aktivist tiha glasa i glasne savjesti, vjerni i uzorni mužek hrvatske realističke tribine, otac je socijalnog romana o odgoju „U registraturi“. Kovačić je ujedinjenje romantičarskih, naturalističkih i modernih književnih pravaca- učenik je, i učitelj, naraštaja pisaca, rođenih pedesetih godina 19. stoljeća, nastojanjima da stvori univerzalnu pozornicu tipiziranih seljaka, građana i onih najbjednijih- malograđana. 

Epizodom u kojoj pronalaze unakaženu Ančicu, Kanonikovu, nesretnu mladenku krvava pira, Kovačić uvodi temu sukoba sela i grada, naivne seljačke neukosti i rugobne gradske zloće i malodušnosti. Neizostavnu temu nemilosrdne kobi- fatalne Laure, simbola napaćenih, nesretno zaljubljenih pjesnika koju je u našu književnost uveo Marin Držić  svojim Dundom Marojem, Kovačić provodi kroz djelo, prikazujući je, ne samo kao simbol uskogrudne obijesne ženskosti, već njome personificira napasne i gladne tuđince- bilo kao građane ili strance poput Mađara i Nijemaca koji bestidno gaze po Hrvatskoj, ne mareći za one najtragičnije sudbine usputnih žrtava. Ulomku prethode slike u kojima harambašica Laura skupa s krvoločnom družbom u  mecima rastjerava radosnu svadbu- upravo tim prizorima Kovačić je, nenamjerno, proročki predočio blisku  budućnost Hrvatske. Ovaj Bildungsroman u kojem je autor ostvario najvažniju zadaću realista- kritički progovoriti o sadašnjosti, odmiče se od Šenoina ideala o kronologiji, linearnosti radnje i crno-bijelim karakterizacijama likova. Kovačić je „U registraturi“ pisao odriješenih ruku, apsolutno slobodnim perom i time je stvorio radnju bez stroge kronološke poredanosti, radnju koja obiluje epizodama s unutarnjim promišljanjima likova i analepsama koje su fabule, u prvom redu, o odrastanju i školovanju seljačkog djeteta, a zatim i o gradskom i seoskom okruženju sjedinile u razumljivu, inovativnu književnu cjelinu u areni hrvatske riječi.

         Laura je iznimno lijepa i zavodljiva štićenica preslavnog Illustrissimusa, njegova, u javnosti, nepriznata kći. Gorka prošlost koju je ona sama shvatila tragičnijom nego što je, osamljenost u najosjetljivijim godinama i biološka naravnost- sebična i nevjerna krv njena oca, učinile su je lucidnom, nemoralnom, bezobzirnom, na kraju krajeva- ubojicom. Kao oštra suprotnost takvu karakteru javlja se glavni lik, Ivica Kičmanović- dijete zagorskih seljaka, bistra i mudra glavica, čiste duše, mladost koja je vrlo rano spoznala značenje slobode i neovisnosti. Istinski je volio svoj kraj kojem se uvijek rado vraćao- cijenio je crnu zemlju kojoj je mogao zahvaliti svoje postojanje, a time i sva bijela odijela i zlatnu dugmad. Volio je oprečni svijet- Lauru.. Znao je kako su i jedni i drugi ista krv i meso, vjerovao je u sebe i u to kako je dostojan svake gradske veličine kojoj ipak nije težio. Kao lik malograđanina, iako ne zla i pokvarena, ali ona priprosta razuma, javlja se sobar Žorž. Taj kumordinar Jurić, neškolovan- nepismen i neupućen, pušten je u bijeli svijet u kojem se snašao i preživio četkajući tuđe gospodske uniforme i glancajući tuđe cipele, što njegovim rođacima sa sela nije odavalo pozlaćeno puce na izglačanom prsluku. Našao se, kumordinar Žorž, zadnji u gradu, ali prvi na selu sve do pojave iznimna karaktera, blaga cinika i pametna sarkastičara, momka ugodne vanjštine i zapanjujuće pojave, Ivice Kičmanovića.

                Kovačić se, u opisivanju likova, koristio metodom karikiranja- naglasio je njihove mane, u govoru im se blago narugao, kako ne bi poštedio ni gradski sloj, propalo plemstvo, niti seljake koji su znali biti jednako grubi kao i visočanstva, velečasnici. Uz realističke i romantičarske motive, Kovačić je kao uvjereni pravaški radikal pružio i argumente protiv naturalizma- tako je, iako dijete zagorskog muzikaša u neimaštini i još siromašnije domaćice, Ivica Kičmanović- citirao Cicerona, uživao u izobilju, „završio za fiškala“ i uvjerljivo dokazao kako nije „danguba i priprosti prljavi mužek“. 

Dijana Kovačević

Vrh

 

„Inati se, Slavonijo!“

 

U nedjelju, 26. svibnja 2014. godine u dvorani srednje škole „Lovro Monti“  u Kninu održao se malonogometni turnir pod nazivom „Inati se, Slavonijo!“ u organizaciji službenog kluba navijača hrvatske nogometne reprezentacije „Uvijek Vjerni KNIN“.  Ovaj događaj humanitarnog karaktera organiziran je s ciljem pomoći poplavljenim područjima u istočnom dijelu Lijepe naše. Kninjani i Kninjanke uvidjeli su važnost solidarnosti i zajedništva pa je tako od nedjeljnog jutra sve do ponoćnih sati u dvorani nastupilo 26 skupina. Nogometne vještine  testirali  su djeca i mladi, ali i oni u najljepšim godinama koji su poduži odmor od sportskih aktivnosti odlučili prekinuti u ime naše Slavonije. Zaigrali su juniori i seniori nogometnog kluba Dinara, dio postave malonogometnog kluba Kijevo- Knin, ostali sportaši, ali i srednjoškolci i osnovci, njihovi profesori, policajci, amaterski igrači, svi oni kao prijatelji u skupinama pod zvučnim i simboličnim nazivima. Tribine su se cijeloga dana punile gledateljima, ovoga puta ne isključivo ljubiteljima nogometa, a organizatori su se pobrinuli i za dobro ozvučenje, sportsku opremu pod sponzorstvom te transparente kao podršku Slavoncima koji se nalaze u teškim trenucima i koji će još dugo trebati našu pomoć. Dobrotvorni turnir je urodio plodom pa je tako prikupljeno 11 202 kune za koje organizatori jamče kako će u obliku potrepština koje našim Slavoncima nedostaju stići na poplavom pogođena mjesta. Ne preostaje nam ništa drugo nego zahvaliti „Uvijek Vjerni KNIN“ na dobroj volji, odvojenom vremenu i uspješnoj provedbi ove humanitarne zamisli, kao i svima onima koji su pokazali dobru volju i dolaskom podržali ovaj događaj te još jednom pozvati sve one koji su u mogućnosti da pomažu dok god to bude potrebno, ako nikako drugačije onda pozivom na humanitarni broj 060 90 11. 

                                                                                                Dijana Kovačević  3a

Vrh

Zrcalo stvarnosti 21. Stoljeća

Društvo je živa tvar koju čini mnoštva pojedinaca. Pojedinaca koji su svjetovi za sebe. Svjetovi koji su drugačiji, osebujni, originalni. Društvom vladaju zakonitosti koje određuju široke mase. One mase različitosti i šarenila koje ovise jedna o drugoj.  Kao i u prirodi, u društvu vladaju hijerarhijske podjele, zakoni jačega i većega. Najslabiji ili nedovoljno pokvareni, kako vam draže, brzo se nadomjeste ambicioznijima, onima koji se usude. Takva narav ljudi pisala je povijest od početaka. Povijest koja je bila i mračna i svijetla, ovisno o tome što smo htjeli i znali vidjeti. Današnje doba, ovo 21. stoljeće koje ne podnose ni njegovi vlastiti suvremenici, predstavlja se kao najnezahvalnije, najiskvarenije i najmračnije doba čovječanstva. I ono je doista, iako civilizacijski, tehnološki najnaprednije, s vrlo visokom stopom obrazovanosti, u svoj svojoj privilegiranosti nad prošlim vremenima, obijesno, od čovjeka napravilo nezahvalna, sebičnog naivca koji vjeruje kako ne ovisi o drugome, kako nije stvoren u slobodi na tuđim mukama, koji ne cijeni ni prošlo, ni sadašnje niti se bori za sveopće dobro budućega. Na sreću, društvo čini mnoštvo jedinki pa se tako, iako vrlo rijetko, nađu i oni zdrave ambicije, širokih horizonata, jasnih vidika, oni skromniji i zahvalniji, koji znaju kako je bilo i bit će boljih i većih. Nađu se oni koji su spremni narušiti vlastiti mir, spokoj i sreću za više ciljeve, oni koji ne žive raskošno, bez interveniranja u društvo kako bi i drugome omogućili isto. Današnje je društvo sklono griješiti i ne kajati se, od zdrava učiniti nezdravo, ponašati se hirovito.

Dijana Kovačević 3a

Što se sve ne može kupiti novcem

Novac je uistinu pokretač, kako ondašnjeg, tako i današnjeg svijeta,a profit više nije glavni smisao ekonomije, već društva općenito. Svaki se dan ustajemo, više-manje protiv svoje volje kako bismo došli u  škole u kojima se odgajamo, obrazujemo, učimo zanimanjima od kojih ćemo živjeti. Učimo se zanimanjima koja će nam omogućiti lagodniji život, luksuz. Često, potaknuti dobrim namjerama profesora, roditelja koji su iskusili surovu stvarnost  ovog materijaliziranog društva, odustajemo od svojeg pravog ja, svojih stvarnih zanimanja i sklonosti. Odustajemo i sve to stavljamo sa strane jer smo i sami svjesni kako zbog manjka novca često ostajemo uskraćeni za dobro iskustvo, novi svijet, šire horizonte. Ono što nam novac ne može priskrbiti je unutarnji mir, slaganje sa samim sobom, ponos, zdrav razum. Stoga, ne planiram odustati. Možda naivno i nesvjesno, ne znajući kakva me nesigurna sudbina čeka, ali ne odustajem.

Dijana Kovačević 3a

Preradovićeva poezija

Petar Preradović pripada mlađoj generaciji književnika koji su stvarali za vrijeme hrvatskog romantizma, u razdoblju kada je jenjavala politička iluzija o ujedinjenju trinaest naroda slavenskog svijeta. Pripada krugovima koji su, nakon što su Gajeve političke ideje bile napuštene, nastavili ilirsku domoljubnu poeziju, renesansne tematike. Preradovićevi napori da stvara domoljubno, svevremenski, autobiografski i osjećajno, urodili su , između ostaloga, pjesmom „Zora puca, bit će dana“  te intimnom poezijom „Miruj, miruj srce moje!“ i „Ljudsko srce“. Već u samim počecima Preradovićeva stvaralaštva, bilo je jasno kako se radi o vještom i emotivnom pjesniku, s jasnom vizijom hrvatske budućnosti i stvarnom analizom sadašnjosti. Preradovićeva preporodna svijest, iako je veći dio života proveo izvan Hrvatske, dala bi se objasniti vojničkim pozivom koji je usko vezan uz politička pitanja, no ono što je za Preradovića, kao pjesnika, neobično, su njegovi doživljaji ljubavi, srca. U pjesmama „Miruj, miruj srce moje!“ i „Ljudsko srce“, Preradović prikazuje odnos razočarane duše i surove, hladne čovjekove naravi. U pjesmi „Miruj, miruj srce moje!“, autobiografski analizira najdublje emocije i poopćuje ih sa tuđima. Kroz cijelu pjesmu provlače se motivi nemira, slabosti, muke, nepregorive želje i suza. Takva subjektivnost i Wertherovski doživljaj svijeta, obilježja su ranijeg europskog romantizma. U Ljudskom srcu, Preradović  se dotiče još jedne vječne teme- grabežljivosti i nezasitnosti  ljudskog srca. Piše o srcu koje je uvijek nezadovoljno, o srcu koje traži pa kada dobije, strastveno vreba novije, savršenije. Govori o srcu koje, za kratkoga života, svjesno griješi, pokličući pred zemaljskim užicima, znajući, kako kaže: „… Zemlja ima slasti, Koja neće š njime u grob pasti.“  „Ljudsko srce“ plod je Preradovićeve sposobnosti da objektivno sagledava ljudske duše i njihove unutarnje nemire. Iako vrsan u svojem vojničkom pozivu, Preradović je svojim izvanrednim pjesničkim umijećem da jasno vidi, spozna i oblikuje, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Svojim doživljajima ljubavi, duše, Boga i domovine, zasigurno je, kako sada, tako i u ono vrijeme, proročki utjecao na naivno i nesigurno mnoštvo.

Dijana Kovačević 3a

 

Emmini lažni ideali

Emma Bovary mlada je, lijepa i iznimno nesretna žena koja uza sva dobra koja posjeduje kao doktorova žena, nije zadovoljna svojim životom. Emma svoj brak doživljava kao najveću životnu pogrešku, iako uz sebe ima supruga koji je iznimno cijeni, poštuje, obožava. Emma, tako nezadovoljna i razočarana, vječito zarobljena u nemirima svoje duše, ne mari previše ni za svoju kćer. Odgojena u samostanu, gdje je učila suprotno od onoga što joj je donosio svijet ljubavnih romana koje je skrivećki čitala, Emma je ostala zarobljena između jave i sna. Iako prilično imućna, u braku s čovjekom koji čini sve kako bi je učinio sretnom i zadovoljnom, okružena obitelji i prijateljima, ta mlada ljekarnikova žena trajno je razočarana i neostvarena. U neutaživoj želji za nečim boljim, strastvenijim, uzbudljivijim, više romantičnim, počinje pohlepno, kupovati sve one haljine za koje je vjerovala kako ih nose, sada već sretno udane i bogate prijateljice iz samostana. Svu svoju tugu, suze i bol, nerazumijevanje, prenijela je na svoga supruga Charlesa, svjesno mu se sveteći. Njezina želja za visinama, kulminirala je bankrotom obitelji, prevarama. U mladom ljubavniku Leonu pronašla je privremenu strast, no nije naišla na razumijevanje i obožavanje koje je imala uz supruga. Emma je vječito tragala za idealnim muškarcem, idealnom haljinom, idealnim prizorom bijega od stvarnosti iz romana koje je čitala. Emma Bovary nije bila svjesna kako je sve to imala uz svoga supruga, kći, svoje haljine od lažne svile, kod kuće.

 

 

                                                                                             Dijana Kovačević 3a

Vrh

Riječ ne zna se vratiti rečena

 

Verba volant. Riječi lete. Složene su i izgovorene, upućene... Bude osjećaje: vesele, zadovoljavaju, šokiraju, razočaravaju, uznemiruju, plaše... Moćne su, imaju značenje... Vole britke i elokventne jezike, zadovoljne su osjećajnim srcima, a ne vole, gotovo mrze, nesklad u biranju, nepravilnu intonaciju, krivi izgovor, loš odnos prema ljudskim ušima, glavama i srcima koja slušaju.

Koliko smo se puta osjećali zanemarenima, ignoriranima... Strahovali od toga da ne budemo zapaženi, da se naše poruke neće čuti, da naše zamisli i nastojanja neće vidjeti svjetlo dana. Bili smo tihi, nedovoljno jasni, možda hrabri... Nismo se usuđivali izjasniti, izreći svoja stajališta, bojali smo se kasnijeg kajanja, razočaranja. Znali smo da su riječi snažne, trajne i da su nepovratne, da su dio nas u mnoštvu, govore o nama kao odlučnima, savjesnima ili lakoumnima, brzopletima... Naša razočaranja u nas same i našu okolinu sastoje se u izrečenim obećanjima koja nisu pretekla u djela... Danas je pravi primjer težine posljedica koje nosi krivi odabir riječi. Bilo političari, sami vrh ili mali ljudi kao ti i ja, naši susjedi, čak i televizija.

Svi smo naučeni izvanrednoj retorici, emocionalnoj inteligenciji, stvaranju savršeno skrojenih rečenica kojima obećavamo, suosjećamo. Ipak, i političari nas varaju, susjedi nas iznevjeruju, sami sebe ne možemo natjerati na ustrajnost i rad... Možda bi bilo bolje da smo svi šutjeli, da nismo rekli i obećali. Razočaranja ne bi bilo... Možda smo učeni i školovani za vječitu lakoću izgovaranja riječi- time smo ih pokorili, ubili im snagu i moć, naočigled. I onda kada nam je nedostajalo jezičnih sposobnosti i sada kada ih imamo na pretek, uvijek smo se sputavali o vlastite riječi, obećanja dana u nastojanju da budemo bolji, veći... I nije kriva riječ, niti njezin značaj, već iskonski usađena, neobuzdana želja za grijehom...

 

 

                                                      Dijana Kovačević  2a, 2013.

Vrh

 


 

Usporedba Byronova Childea Harolda, Puškinova Onjegina i Ljermontova Pečorina

Moji uzori i idoli u suvremenom svijetu

Romantizam u Europi

Gundulićev kršćanski svjetonazor i domoljublje

Božićni sajam

Čitaj našu priču

(Pismo Trećoj Sestri iz romana Vezanje stopala L. Lee)

Ponekad sam nepravedna

Vjerujem

Sajam "Jesen u Lici" i muzej Nikole Tesle (Marina Barnjak)

 

Usporedba Byronova Childea Harolda, Puškinova Onjegina i Ljermontova Pečorina

 

Razdoblje romantizma, osobito europskog pa tako engleskog i ruskog, obilježeno je zanimanjem za povijest i egzotične zemlje te političkim i socijalnim angažmanom. Vezano je uz stvaranje nacionalne države i jezika, isticanje pjesničke slobode, originalnosti te uz novo poimanje ljepote- ispreplitanje radosnog i tragičnog, obrazovanog i neukog, stidljivog i drskog.

Razdoblje djelovanja ruskih i druge generacije engleskih romantičara, u prvom redu Georgea Gordona Byrona, Mihaila Jurjeviča Ljermontova i Aleksandra Sergejeviča Puškina, predstavlja nam lik osamljenog čovjeka koji je, kod Byrona, obilježen mračnom tajnom iz prošlosti koja ga čini tajanstvenim buntovnikom koji strastveno čezne za smirenjem, a kod Ljermontova i Puškina to je tip tragičnog junaka koji je sklon samouništenju. Lik koji lutanjima trpi svjetsku bol i besmisao života te gradi pesimističnu sliku sebe kao neshvaćena pojedinca koji nije u mogućnosti iskoristiti svoje sposobnosti kako bi stvorio jasnije i mirnije sutra. Sva tri književnika u svojim djelima opisuju demonske likove koji romantičarski vjeruju kako „ Zlu u svijetu nema lijeka.“

Byronovo Hodočašće Childea Harolda putopisni je spjev u četiri pjevanja. Glavna tema Byronove poeme, alegorija je emocionalnog putovanja egzotičnim mjestima. Na tom hodočašću, Childe se bavi osobnim pitanjima i prirodom, neprestano luta u nadi za smirenjem. Takva karakterizacija lika, urodila je pravim kultom osjećajnosti koji su, između ostalih, slijedili Puškin i Ljermontov. Uz bok Byronovoj poemi, Puškin i Ljermontov, u svojim romanima Evgenij Onjegin i Junak našeg doba, najavljuju dolazak ruskog realističkog romana. Glavni lik preteča je suvišnog čovjeka koji se, u Puškinovu Onjeginu, bori sa  strahom od pasivnosti pred svime onime što život nudi, a kod Ljermontovljeva Pečorina to je, u isto vrijeme, moćan lik pun proturječja i lik koji se predaje sivilu svijeta.

Evgenij Onjegin pisan je u osam poglavlja, djelomično kao epistolarni roman. Događanja u romanu kronološki su poredana, a pripovijedač je sam autor koji se često koristi groteskom i ironijom. Junak našeg doba prozni je roman u dva dijela, u kojem je Ljermontov dijelom ispoštovao kronologiju događaja, dijelom ne. Ljermontovljev roman-dnevnik ispripovijedan je u prvom licu, a naizmjenice ga vode tri izmišljena pripovijedača koji se, svaki za sebe, koriste jednostavnim i priprostim ili ironičnim i uzvišenim stilom.

 

 

 

                                                                Dijana Kovačević 3a

 

 

Vrh

 

Moji uzori i idoli u suvremenom svijetu

 

Za početak, vjerujem kako je u današnjem suvremenom svijetu, u najmanju ruku, neozbiljno govoriti o osobi ili predmetu kojima iskazujemo slijepu privrženost. Govorimo li o uzorima koji predstavljaju naše životne stavove i o savršenstvu kojem se teži, više vjerujem u ideale.

Ne dotičući se teme vjerskog života i unaprijed priznavanja nečega za istinito i idealno, vjerujem u osobnosti koje se uvijek iznova trude i rade, nesebično se bore s vjetrenjačama, vjerujući i nadajući se kako će nešto uspjeti promijeniti, spasiti, nekome pomoći, ne gledajući na svoju dobit, već na dugoročnu dobit zajednice, čovjeka. Nalazimo se u nekim čudnim vremenima kada nedostaje previše poniznosti i vjere da bi se uopće gradili kao osobe sa zdravim idejama i stavovima. Svugdje nam se promiče uspjeh, samoostvarenje, ugodan život, preko noći, bez i najmanja odricanja i rada. Tada se i zaboravi kako živimo kao pojedinci u zajednici, učini se kao da smo dovoljni sami sebi. U tom trenutku se, naivno i u neznanju sami sebi najviše sviđamo, sami sebe idealiziramo. Tada smo sami sebi najgori neprijatelj.

Vjerujem u karaktere koji su svoje zdrave ambicije i snove, boreći se i radeći, ostvarili. Vjerujem u osobnosti koje nisu posustajale pred preprekama i zamkama, u one osobnosti koje su imale hrabrosti, volje, želje, sluha, osobnosti koje su znale biti solidarne. Vjerujem u osobe koje znaju uskladiti ono što misle, govore i rade, vjerujem sretnima i onima koji izbjegavaju kukavičluk- jer to je, vjerojatno, najgora sreća koja im se mogla dogoditi.

Dijana Kovačević 3a

 

 

Vrh

Romantizam u Europi

 

Romantična stilska formacija koja se javlja oko 1800. godine, Europu je upoznala s tragično zaljubljenim junakom, koji kao umjetnički genij, neshvaćen i sam, stoji nasuprot beznačajnoj masi, proživljavajući „svjetsku bol“.

            Romantizam je u važnijim europskim zemljama stvorio svjetski priznate književnike koji su, ugledajući se na antičke izvore i egzotične primitivne narode, stvarali literaturu u kojoj su duboko preispitivali savršenu usklađenost čovjekova postojanja i božanstvene prirode. Posebice se, u tom  razdoblju, istaknuo najsvestraniji njemački književnik Johann Wolfgang Goethe. U svojoj najvećoj uspješnici, Patnje mladog Werthera, djelu koje mu je donijelo svjetsku slavu, Goethe je opisao lik mlađahnog umjetnika koji je patio živeći sam i neshvaćen. Njegova nevina umjetnička duša s radošću je slavila svaki dar prirode, strastveno je proživljavala svaku bol koju joj je donosila gruba svakodnevnica. Wertherov karakter nije se mogao nositi s ljudskom taštinom. Nije shvaćao kako postoje duše koje se ne znaju radovati jutarnjem suncu, mjesecu, kiši, duše koje ne znaju suosjećati i patiti. Romantični je junak, sve do susreta s Lottom, svaki svoj  osmijeh i suzu uspješno pretakao u slikarsko djelo. U trenutku kada je upoznao Lottinu dušu, kada se po prvi put osjetio potrebnim na svijetu, onda kada je shvatio da je tu i sada kako bi se radovao, kako bi uživao, ljubio i spasio jednu ljubav, a istovremeno cijeli svijet, prestao je stvarati. Za Werthera je stalo vrijeme i život u kojemu je znao osjećati bol. Njegova opsjednutost Lottom dovela ga je do druge krajnosti, u kojoj je izgubio sebe. Nakon neuzvraćene ljubavi, umjetnik se osjetio izdanim, prevarenim, razočaranim. Zalutao je i izgubio svoj genijalni umjetnički duh koji je hranio njegovo biće. Beznadno je strahovao kako više neće moći osjećati- oplakivati sušna polja i izgubljene duše. Shvativši kako ga je uništila ljubav kojoj se toliko klanjao, više nije vidio smisao postojanja.

            Goethe je svoj duh koji spaja, pretočio i u tragičnog junaka u kojemu je objedinio tri značajke romantizma- ljubav, umjetnost i prirodu. Stvorio je karakter koji je znao izraziti emocije, misliti, stvarati. Velikodušno, gotovo patetično, na sebe je primio breme čovječanstva, što ga je na koncu koštalo života.

                                                                              Dijana Kovačević  3a      

 

Vrh

 

Gundulićev kršćanski svjetonazor i domoljublje

 

Ivan Gundulić, dubrovački je barokni književnik koji je kroz svoja najznačajnija djela, na različite načine, ohrabren svojim stvaralačkim umijećem, provodio jednu te istu političku ideju. Mačica se javlja u vremenu protureformacije- obnove koju Crkva vrši unutar svojih zidova, kao odgovor na Lutherovu žestoku reformaciju. Potaknut baroknim svjetonazorima i humanističkim nasljeđem renesanse, Gundulić u svojim djelima promiče duhovnu svijest, „pravovjerje“, kudi i osuđuje oholost te slavi vrlinu kao trajnu vrijednost.

U religioznom epu „Suze sina razmetnoga“, vidljiva je Gundulićeva barokna duhovnost. Kroz pregršt metafora, alegorija, hiperbola i končeta, stvara patetičnu fabulu o sinu- pokajniku koji se, osiromašen duhom i tijelom, iz tuđine vraća domu. Povratak mu je obilježen pokajničkim jadima i kajanjem. Po povratku, biva očišćen od svih grijeha te primljen u naručje oca kojega je napustio. U Skrušenju, trodijelne kompozicije, vidljiv je kršćanski svjetonazor koji slavi Boga i njegovu bezuvjetnu ljubav koja je sve spremna oprostiti. Gundulićev Osman, nastao je kao djelo koje se bavilo ondašnjim aktualnim temama- smrću sultana Osmana te bitkom kod Hoćima u kojoj su Turci poraženi od strane Poljaka. Pjesnik u svojem herojskom epu, početnim stihovima, osuđuje oholost, izaziva je na sukob. Kroz djelo se provodi priča o moći sveslavenstva koje je Poljake učinilo pobjednicima i osuđuje se „krivovjerstvo“ muslimana koje je rezultiralo smrću sultana Osmana. Sultan je izazvao prevrtljivo kolo sreće- nekada je bio vladar svijeta, a na koncu je ubijen od izdajničke ruke svoga roba.

Mačica je, u najznačajnijoj hrvatskoj melodrami „Dubravka“, opjevao svetu slobodu Dubrovačke republike. Okrunio ju je kao vrlinu koje svi trebaju biti željni. U opisivanju Dubrave, pjesnik se koristio arkadijskim elementima kojima je dočarao ljepotu i gizdavost nepokorene slobode. U epskim epizodama Miljenkova junaštva, Gundulić odobrava borbu za pravdu.

Konačnim raspletom radnje i alegorijom Miljenkova i Dubravkina vjenčanja, pjesnik je stvorio sretan završetak u kojemu je istaknuo kako je za trajnu slobodu potrebno slijediti, kako Božje, tako i svjetovne zakone morala.

 

                                             Dijana  Kovačević  2a

Vrh

 

Božićni sajam

 

 

I ove školske godine učenici srednje škole Lovre Montija, organizirali su Božićni sajam. Dana 21.prosinca 2012. nastava je bila skraćena, a razredni su odjeli iskoristili sve svoje znanje i vještinu te su na kreativan način, sebi, svojim kolegama, prijateljima i profesorima, osigurali ugodno radno jutro.

Danima prije, učenici su pripremali slastice, izrađivali ukrase, sitnicama pridonosili grupnom radu.

Na sajmu su osvanuli bogati štandovi opće i jezične gimnazije, ekonomske, poljoprivredne te trgovačke škole.

Svojom su se domišljatošću posebno istaknuli mladi iz poljoprivredne škole, a najveći odaziv imao je štand opće gimnazije.

Cijeli je događaj, svojom veselom svirkom, popratio GaRaGe band. Uz uobičajeni rock repertoar, ispunjavali su i glazbene želje kolega učenika i profesora.

Nisu izostali ni popratni zabavni sadržaji, od kojih su najveći odaziv imale karaoke. Svoj glazbeni talent, uz učenike, pokazao je i razdragani, svima drag profesor. Govorom nam se obratio i ravnatelj, koji je s par lijepih riječi svima zaželio dobru zabavu, blagoslovljene blagdane te uspješnu Novu radnu godinu. Osmjesi naših prijatelja i profesora, bili su najveća nagrada svima nama. Još jednom smo dokazali kako je uz malo truda i dobre volje sve moguće.   

 

                                                         Dijana  Kovačević  2a

Vrh

Čitaj našu priču

 

Dragi srednjoškolci, za vas i nas započinjem sa pisanjem. Pretpostavljam da bi, kao i svaka priča, ova također trebala započeti sa „jednom davno“. Ova neće. U ovoj priči glavni lik neće biti ni prelijepa, uboga djevojka ili ohola maćeha, a još manje zgodni, zaštitnički nastojen princ. Zapravo, u ovoj priči, glavnoga lika neće biti. Svi mi: visoki, niski, trendy, out, pametni i ne toliko bit ćemo glavni likovi ove priče.

Sve je vjerojatno počelo još onoga dana kada smo kročili u vrtić. Već onda smo vidjeli i osjetili razliku jedni između drugih. Znalo se- tko nosi pampersice predvodi skupinu cmizdravaca. Kasnije je to određivao najveći broj Yu-Gi-oh koji je netko od nas posjedovao. Najviše ih je imao zato što ih nikada nije mijenjao s drugima i stalno ih je dobivao ispraznim lažima o tome kako mu/ joj je mama ona teta s Dobro jutro, Hrvatska. Sve se to nastavilo i u osnovnoj školi. Tada su nas po prvi puta kategorizirali po količini neznanja. Kategorizacija je izgledala nešto kao: ocjena pet za najmanje neznanja, četvorka za nešto više neznanja, trojka za neznanje, dvojka je značila apsolutnu neupućenost, a jedinica... Ma, nitko nikada nije dobio jedan! Već tada su nam oni stariji rekli da je za biti dovoljno dobar, potrebno biti najbolji u svemu. Oni sa dvojkama, tada su se već pomirili sa školom. Iz razreda u razred, ta je kategorizacija sve više dobivala na značenju. Nikada nećemo zaboraviti osmi razred. Razdoblje iščekivanja, oblikovanja, suočavanja, vrijeme odluke. Govorili su nam da to nije velika stvar. Nama je bila važna prekretnica u životu. No, preživjeli smo i to. Sada sjedimo, u poluležećem položaju, u svojim klupama. Osvrćemo se oko sebe i zbunjeni se pitamo: Tko sam? Što sam? Gdje idem? Zašto sam baš tu, okružen ovim punoglavcima? Možda sam i sam punoglavac... I tada se, olako, sruši sve. Ni teta u vrtiću više nije Salomon, ni učitelji, nastavnici, profesori... školstvo. Na pola smo puta do odraslosti. Puno smo toga saznali, progledali smo, svjesni smo da ne putujemo prema savršenstvu, sveznalosti... i da ovaj put nikada ne završava. I u tom trenutku se zapitkivamo kakva su se to ocjenjivanja provodila. Shvaćamo da je svo ovo proteklo vrijeme, većinom, bio splet, za nekoga sretnih, za nekoga nesretnih okolnosti... Evo, sada sjedimo u klupama, buljimo u svoje ispite, prisjećamo se cjelovečernjeg učenja, teže ispitne grupe, apsolutne dekoncetriranosti i nije čudo što ne znamo tko je bio Homerov učitelj...

Ona tako deprimirajuća rečenica s početka: Kako bi bio dovoljno dobar, moraš biti najbolji u svemu!, više nam uopće nije toliko napeta. Uz dovoljno snažne želje, malo napora i vjere možemo, i bez toga da smo najbolji u svemu, ostvariti svoj san. Bio on jednoga dana otvoriti kakav obrt, ordinaciju, odvjetnički ured, biti profesor... Ne postoje najbolji u svemu. Ocjene koje kažu da je ipak tako, pokazatelj su klimavog školstva koje potiskuje ovakvo društvo. Za kraj, dragi sami sebi i drugima: Borite se, ustrajte i vjerujte. Ne nadajte se uspjehu bez rada, ali sanjajte. Bila ovo priča, bajka ili bilo koji drugi oblik epike: Ne tražite idole i ideale, već samo i jedino uzore!

Dijana Kovačević 3a

 

Vrh

 

Glumački kostim

 

Pero Kvrgić

Pero Kvrgić u svom eseju iz zbirke „Rječnik Trećeg programa“ otvara, razrađuje i odgovara na vječno pitanje: „Čini li odijelo čovjeka?“ Uvodnim citatima iz hrvatske i svjetske literature o odnosu čovjeka i odjeće, te svojim britkim jezikom i jezičnim čistunstvom potvrđuje tezu da odijelo čini čovjeka.

U svom eseju, Kvrgić suprotstavlja različite skupine ljudi koji imaju ista uvjerenja. Krležina Laura ljubavnika imenuje kostimskom sintagmom „dobro skrojen sako“,  Držićev se Bokčilo hvali svojim jedinim parom hlača „u kojima je rođen i umrijet će“, a Beckettov Nagg govori o brzoj i lošoj skrojenosti svijeta koje uspoređuje sa komadom hlača koje su krojene dovoljno dugo, oprezno i po mjeri da bi kasnije trebale trajno služiti vlasnika: „ Ali, Milorde, Milorde, pogledajte (s gađenjem, kaže Nagg)- taj svijet... a pogledajte (ponosno, pun ushita)- ove-hlače!“ Pero Kvrgić kostimografiju smatra nužnim zlom pa tako savjesno, samouvjereno i britko, koristeći se brojnim novotvorenicama, („kostimobrižnici, rušničari, oberi i nadgarderobijeri“) u isto vrijeme opravdava silnu gardu ljudi posvećenih „običnoj odjeći“ , jer, kako kaže: „odjeća je učinila ljude“, učinila je likove glumaca i osuđuje jer, nakon svake predstave, kostimi se svlače, likovi zamiru i odjeća „proživljava svoje naftalinske dane i noći“... I onda čeka na nove travestije ili reciklaže novih Križovca, Bokčile, Pantalone, Nagga... Jezično čistunstvo do kojega Kvrgić toliko drži, u ovom eseju često dolazi u sukob sa posuđenicama ( garderobijer-rušničar, odjeća-kostimi, garderoba-rušnica, prerušavati-travestirati...).

Osobno, držim do očuvanja čistog hrvatskog jezika, sa što manje tuđica, ali ne podržavam uvođenje „zamjenskih hrvatskih riječi“ za neizbježne posuđenice i tuđice ustaljene u hrvatskom govoru.

„Odjeća nam je podarila individualnost, različitost, društvenu istančanost, odjeća je od nas učinila ljude, ali prijeti da nas učini lutkama.“, Carlylejeva je misao s kojom se slaže Pero Kvrgić. Vjerujem da je naša odjeća- način odjevanja i održavanje higijene, uz karakter, svakoga od nas učinila zasebnom jedinicom, svojom osobom, a odjevni predmeti su tu da nam pomognu i služe, a ne da im postanemo robovi. Bila odjeća sa buvljaka ili pažljivo odabrani modni trend, možda će nam pomoći zavarati vanjštinom, no ako nije usklađena sa unutrašnjim, svojim „ja“ neće potvrditi misao da: „Odijelo čini čovjeka.“

Dijana Kovačević 3a

 

 

 

Vrh

 

 

Renesansni univerzalni čovjek u odnosu na suvremenog čovjeka

 

Čovjek, renesansni ili suvremeni, teži ka- samoostvarenju, širenju vidika, upoznavanju samoga sebe i svojega okruženja. Renesansni i suvremeni čovjek želi bolje sutra- sutra koje je naprednije, sigurnije, zdravije, ljepše.

Renesansni čovjek u prvi plan stavlja svoj unutarnji svijet, svoje emocije, razmišljanja, strahove, strepljenja... Okreće se samome sebi, preispituje svoju savjest- sve u svrhu odgajanja samoga sebe kao boljega, religioznijega čovjeka koji će snagom duha i uma- pomoći svijetu u osvješćivanju, buđenju, ohrabriti svijet da se ne boji znanja i moći. Renesansni čovjek neprestano širi vidike, gladan je spoznavanja.

Razdoblja koja su uslijedila donijela su ohrabrenom (renesansnom) čovjeku dovoljno izazova, spoznaja, neiscrpnog znanja... Čovjek je postao prezasićen svijetom o kojemu „sve zna“, svijetom u kojemu nema pravila, svijetom u kojemu su svi toliko okrenuti sami sebi da su zaboravili odgajati i razvijati zdrav razum i savjest u korist zajednici.

Suvremeni čovjek, naočigled, izgleda zdravo svestran, moćan, sveznalica. Izgleda kao da u potpunosti vlada svojim „ja“- svojim emocijama, razmišljanjima, stvaranjima. Čovjek nikada prije nije bio toliko ranjiv. Suvremeni je čovjek preopterećen svemogućim znanjima, tehnologijama, stresovima, preopterećen je dubokim razmišljanjima, predivnom gracioznošću, elokvencijom... in, it i out materijalima, bojama. Suvremeni čovjek sve više sužava vidike. Ponovno se boji samoga sebe, drugih, boji se za sutra, skriva se i udaljava, sve se više čahuri u svojim strahovima i strepljenjima, prevelikim razmišljanjima.

Kada bi čovjek samo znao, čvrsto prizemljen i savjestan, uživati u svojim sve većim dostignućima, bio bi to zdrav, razuman čovjek, svjestan- svojih mogućnosti, saznanja da će uvijek biti boljih i većih, ali i lošijih od njega. Bio bi to čovjek zadovoljan- samim sobom, svojim okruženjem, čovjek u skladu s prirodom.

Dijana Kovačević 3a

Vrh

 

(Pismo Trećoj Sestri iz romana Vezanje stopala L. Lee)

 

Moje ime je Dijana. Mlada sam i učim. Javljam ti se iz jedne potpuno drugačije sredine. Sredine u kojoj je zaratiti- necivilizirani čin. U tvojoj domovini rat je ponosan i uzvišen čin. Govorim čin kao da je rat trenutak. Mi zapadnjaci smo po mnogo čemu neuki i površni, gotovo- glupi. No, s malo razuma i želje za boljim sutra, te velikom dozom sreće idemo naprijed. Poštujuči jučer, radeći danas, razmišljamo o sutra.

Pojam ljepote u mojoj domovini sličan je pojmovima velikog Zapada, što prije tridesetak godina nije bio slučaj. Danas je ljepota širok pojam. Biti lijep, zgodan, dobro obučen ili imati lijep osmijeh- gotovo je sve isto. Na Zapadu, a i u mojem društvu svatko bira sam za sebe. Što mu se sviđa ili ne. Neobično i tužno je to što tako velika sila, tehnološka i društvena, poput tvoje domovine dopušta zlostavljanje mladih djevojaka. Zašto?- Kako bi bile lijepe. Ta tisućljetna agonija mora biti prekinuta. U korist joj ne ide baš ništa. Štoviše, takva tradicija omalovažava niže slojeve društva, visoke pati, a nikome ne donosi dobro.

Ne znam ni sama zašto pišem ovo pismo. Valjda zato što se nadam da će jedna probuđena i osvještena duša potaknuti više onih nesretnih da zajedno stvore bolju i ljepšu Kinu.

Dijana Kovačević 3a

Vrh

 

Ponekad sam nepravedna

 

Bila je noć. Svi su spavali. Skoro svi. Već desetak i nešto dana nisam oka sklopila. Ivana kašlje. Vječito je prehlađena, bolesna. Znam da ne glumi. Znam da je stvano boli. Boli i mene što pati. Ali ovako se ne može funkcionirati. Ne odmaram se, nemam koncentracije, a ni snage. Životni ritam nam se svima poremetio. Večeras opet ne spavam. Razmišljam. Razmišljam o sutrašnjem ispitu iz biologije, o matematici, napola pročitanoj lektiri... Sjetila sam se i bake kojoj sutra moram podesiti telefonsku sekretaricu na hrvatski jezik, jer svaki put kada je nazovem, teta u telefonu promrmlja nešto kao: „Try your call again.“ Nije važno... Jednostavno, Ivanini prohtjevi su nemogući: Donesi časopis, donesi kakao, upali televiziju i slično. Gotova sam više. Svi smo.

Mama mi je tiho prišla. Tihim glasom mi je neopisivo nježno šapnula: „Oprosti. Znam da ne možeš spavati. Proći će.“ „Ma, nije me briga.“... Što? Nisam mogla vjerovati da sam tako odbrusila. Boli me. Tonem. „Oprosti.“- rekla sam. „Nisam tako mislila.“ Bol je nestala. Mama se nasmijala. Ivana je prestala kašljati. Spavam.

 

Dijana Kovačević 3a

Vrh

 

Vjerujem

 

Jednog kišnog i sparnog subotnjeg popodneva, majka i kći uživale su u svojem domu na vrhu zgrade u staroj, zabačenoj četvrti. Dok je mama Ivana čitala, zaigrana Marica je odložila svoje igračke i upitala: „ Mama, želiš li znati što Bog misli o novcu?“ Očekujući nimalo šokantan odgovor, mama ja kimnula glavom u znak pristanka. „ Ako želiš znati što Bog misli o novcu, pogledaj one kojima ga je dao...“ – Marica će. „ Marice!“ – uzviknula je majka. „ Smjesta mi reci tko ti je rekao nešto tako... tako... grozno!“ „ Smiri se, mama.“ – zbunjeno će Marica. „ Čula sam to na televiziji. U onoj emisiji koja se često prikazuje prije škole.“ „ Marice, što sam ja rekla o gledanju televizije prije škole?“ – majka promijeni temu. „Ups... Znam. Neću više nikada. Obećajem... A, sada mi, molim te reci, u čemu je problem? Ne razumijem zašto te toliko uzrujala moja mozgalica...“ – nestrpljivo će Marica. „ Drugi put, Marice. Neki drugi put...“ – odgovori, nimalo zadovoljno, majka. „ Dobro, ako baš hoćeš...“ – još nezadovoljnije, sebi u bradu, prošapta Marica.

Prolazili su, tako, i dani, i tjedni... Prošlo je i više od mjesec dana. „ Mama... Ne mogu više... Čekala sam, čekala... i... ne mogu više. Daj mi, molim te reci, u čemu je problem s onom mojom zagonetkom?“ – s velikim olakšanjem izusti Marica. „ Joj... joj... Maro, Marice. Problem je u tome što to nije nikakva zagonetka. To što si čula u onoj emisiji, za koju si znala da je ne smiješ gledati, nešto je jako ružno i neistinito. Ja te molim da to više ne ponavljaš.“ – s velikim grčem, reče majka. „ A, daj mi, molim...“ – Marica jedva započne, a majka će na to: „ Dosta je. Nećemo više o tome.“ Obješenim ramenima i nezadovoljnim izrazom lica, Marica je odšetala iz sobe. Nakon par sati, samo je doviknula: „ Idem vaaaaaan!“ Nerazumno česti udarci, loptom o' zid, ionako stare i gotovo urušene zgrade, uznemirili su čangrizavo susjedstvo. Bila je to Marica. Njezina želja za odgovorom bila je prevelika pa je jedini način na koji je mogla ugasiti svoje nezadovoljstvo bilo nabijanje lopte. „ Ruby!“ – začulo se. Bio je to Maričin susjed Toni. Ruby je bio naziv za Maricu koji je samo on koristio. Nadjenuo joj ga je kada je otkrio koje se značenje krije iza istoimene pjesme Kaisera Chiefsa. „ Daaaa?!“ – odgovorila je Marica. „ Prestani nabijati tu nesretnu loptu! Dodaj mi je da se igramo odbojke.“ – veselo će Toni. „ Ne kaže se: „ da se igramo odbojke“, već „ da igramo odbojke“!“ – odbrusi mu Marica. „ U čemu je tvoj problem?“ – Toni se namršti. „ Ma, komplicirano je... Mami sam ispričala onu mozgalicu koju smo čuli još onda, sjeti se, kada smo gledali onu emisiju... Na kraju se ispostavilo da to nije nikakva mozgalica ili pošalica, nego neukusna laž zlih ljudi... Znaš?“ Razmišljajući par sekundi, Toni izusti: „ Mislim da sam te razumio... Nisam siguran, ali... U svakom slučaju, pođi za mnom.“ S jednom obrvom u zraku, Marica je krenula za Tonijem...

Hodali su, tako, hodali... Malo trčali. U trenutku kad su se gotovo onesvijestili od umora i sparnog vremena nakon kiše, Toni je rekao: „ Tu smo...“ Došli su u samo središte gratskog geta. Marica je osjećala nelagodu i polako se premišljala o povratku kući. Pogled je bio jeziv. Nalazili su se na ulazu u tvornicu votke. Bio je to nezamislivo ogroman kompleks zgrada. Ona, u potpunosti bijela zgrada, bila je sjedište te tvornice. S njenih su prozora izvirivali moćnici u skupocijenim odijelima od eko materijala. Tik do, skupina od tridesetak radnika u bijelim uniformama i maskama na licu, napuštala je tvornicu. Svi su radnici, izgledali upalo u licu, staro i izmučeno. „ Ovi radnici... Svi oni... svoje su živote ostavili tu... Rekao mi je otac...“ – prišapnuo je Toni rastresenoj Marici. U povratku kući, susreli su onesviještenog tinejdžera kojeg je upravo odvodila hitna pomoć. Za njim je, na mokrom asfaltu, ostala boca votke...

Nakon napornog dana, Marica se vratila kući. Svoj je doživljaj ispričala majci. S pravom ljuta, majka je Maricu kaznila zbog neposluha. Zabranila joj je igranje na ulici na dva tjedna. U noći je majka posjetila Maricu, zatvorenu u sobu, i nenamjerno ju trznula iz sna.

„ Sad kada znaš što je netko htio poručiti tom rečenicom, sve što ti znam i mogu reći je to da se vjera u Boga ne sastoji u znanju, već u povjerenju i težnji za odgovorima. To je ona potraga u kojoj si se ti nalazila, a svakoga dana u njoj sudjeluju brojni. Oni bez novca, a s vjerom, jedni su od onih koji su taj odgovor pronašli. Svjesni su svoje čovječnosti i toga da netko posjeduje više, netko manje. Bili oni bogati ili siromašni svojoj krivicom, krivicom drugoga ili rođenjem, vjera u svoju sposobnost i rad može im povratiti sve, naočigled izgubljeno. To je vjera... Znam da su ovo teške riječi za tebe, no vjeruj.“ – poručila je majka, gotovo usnuloj, Marici. „ Vjerujem...“ – odgovorila je Marica.

Dijana Kovačević 3a

Vrh

Sajam "Jesen u Lici" i muzej Nikole Tesle

 

Dana 6. 10. 2012.g. svi rezredi poljoprivredne škole išli su na sajam u Gospić. Krenuli smo ujutro u 7:30 iz Knina. U autobusu je bilo veselo i svi smo se radovali sajmu. Prije sajma posjetili smo muzej Nikole Tesle, odnosno njegovu rodnu kuću u Smiljanu. Bilo nas je jako puno i u kuću smo ulazili u grupama. Voditelji su nas vrlo ljubazno proveli kroz muzej i pokazali nam neke najvažnije Tesline izume. Također smo pogledali i dokumentarni film, u kojemu smo saznali mnoge zanimljivosti o njemu.

O NIKOLI TESLI:
Nikola Tesla rođen je 9. Srpnja 1856.g. u mjestu Smiljan kod Gospića. Teslin otac Milutin bio je pravoslavni svećenik, a majka Georgina Mandić neobrazovana, ali veoma inteligentna žena. Budući izumitelj svjetske slave pohađao je njemačku osnovnu školu u Smiljanu, a istu je završio u Gospiću. Nakon toga, upisao se u nižu realnu gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. Roditelji su na Nikolu vršili pritisak da postane svećenik, ali on se tome protivio i upisao se na studij tehničkih znanosti u Grazu.
Neki od Teslinih izuma: Prvi indukcijski motor, elektro-magnetski motor i njegovo vjerojatno najveće otkriće-stacionarni valovi.
Preminuo je u New Yorku 7. siječnja 1943.g.

Nakon muzeja, zaputili smo se na glavni trg u Gospiću gdje se održavao sajam. To je bila 14.izložba tradicijskih proizvoda. Ova manifestacija je vrlo značajna za Ličko- senjsku županiju, te  prezentira identitet ovog kraja i sve ono što je prepoznatljivo i karakteristično za ovo podneblje. Glavni cilj je predstaviti proizvode malih poljoprivrednih gospodarstava, malih poduzetnika koji proizvode različite proizvode čuvajući tradiciju ličkog kraja.
Sudjelovalo je oko 250 izlagača ponajviše iz Ličko-senjske županije.
U Knin smo došli oko 19:30. Odlično smo se proveli i ovo bismo svakako trebali ponoviti.       

Marina Barnjak

Vrh

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                                                  

 Vrh

 

listopad, 2012.

 
Priloženi dokumenti:
Obriši dokument Rock_Block.doc Rock Block.doc
Prijavi zlostavljanje

RED BUTTON


Narodna knjižnica Knin

http://nkknin.hr/


Oglasna ploča

Kad zvoni?
1. sat 8:00 - 8:45
2. sat 8:50 - 9:35
3. sat 9:40 - 10:25
veliki odmor 10:25 - 10:40
4. sat 10:40 - 11:25
5. sat 11:30 - 12:15
6. sat 12:20 - 13:05
7. sat 13:10 - 13:55

Brojač posjeta
Ispis statistike od 3. 3. 2010.

Ukupno: 288702
Danas: 1




preskoči na navigaciju