preskoči na sadržaj

Srednja škola Lovre Montija

Login
Narodna knjižnica Knin

http://nkknin.hr/

Kalendar
« Siječanj 2021 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Kad zvoni?
1. sat 8:00 - 8:45
2. sat 8:50 - 9:35
3. sat 9:40 - 10:25
odmor 10:25 - 10:40
4. sat 10:40 - 11:25
5. sat 11:30 - 12:15
6. sat 12:20 - 13:05
7. sat 13:10 - 13:55
Prijavi zlostavljanje

RED BUTTON

Brojač posjeta
Ispis statistike od 3. 3. 2010.

Ukupno: 347914
Danas: 43
 

Kazivanja o Pijaci

 

ZORA BIKIĆ ( „legendarna“ prodavačica na Pijaci, rođena 1938.)

Nakon tragične smrti muža vraćam se iz Zagreba u Knin. Bila sam primorana. Kome prepustiti troje dice? Dicu ne bih pustila stihiji!

Počela sam prodavati na Pijaci 1978. Nitko nam nije dao nikakvu pomoć, ni Caritas ni Crkva, samo smo imali zdravstveno.  Imamo dosta zemlje, svekar je uzeo zemlju, a svekrva je dosta naslijedila. Nit' sam znala kopat ni orat (nije ni moja majka), nisam znala ni kako se diže pinjur sijena. Poučio me jedan čovjek: „Zore moja kako se to mučiš?“ Pa je sišao s kola i pokazao mi kako se uzme i nosi. Sve tri moje cure znaju i kopati i podabirati vinograd. Nismo gledali u tuđe kuće, ovdje smo na sami, nije me briga što pričaju, nisu mi cure bile ni gole, ni bose.

 Najprije smo radili vrt, svašta pomalo, salate, krumpira, blitve. Sve smo dobro prirodno gnojili jer smo imali 3 krave i 2 junice te 4-5 prasadi. Krave su mi bile dobre, rentabilne. Znala sam nositi 40 staklenih boca mlijeka, samo na vratima ostavim i pokupim praznu bocu. Ako nema prazne boce ne bih ostavljala. Plaćali su mi mjesečno i to nas je izvlačilo. Da je plaćano dnevno, potrošili bi.

Imali smo i oko 3000 panja. U podne, kad svi legnu, nigdje nikoga, ja frezam jer trava tada bolje vene. Freza velika i teška, kad je zemlja mokra, freza me vrklja oko sebe kao ringišpil. Grožđe su po sladoru otkupljivali  iz zadruge Orlić-Markovac. Jedne godine nisu otkupljivali, pa su neki iz Metkovića natovarili dva šlepera grožđa, ispod svake cijene, dali mi 500 maraka. Na pijaci se proda nešto u grožđu, nešto u rakiji. Sad i pijanci pomrše pa se nema kome prodat.

Na Pijaci bih bila oko 6-7 sati. Do 11 sati šta se proda, proda. Ne bih mogla bez auta. Znala bih se nekoliko puta vraćati kući. Vozila bih u TVIK, Kninjanku, Bolnicu ili Dom vojske. Prvo to razvezem, pa donesem na Pijacu, pa odem raznijeti mlijeko, pa se vratim na Pijacu. Portiri su bili dobri pa bi me pustili da uđem i istovarim.

Nabrala sam se ja te zeljuštrine. Iz TVIK-a bi uzimali i 400 kila blitve, iz Kninjanke svaki petak 40 kila, iz Bolnice 16-20 kila. Iz Kninjanke su uzimali po 100 kila salate. Bi li vjerovali da su glavice zagrebačke kristalke (pirgava) bile 2,5-3 kila? Sada su sitnica. Onda nije bilo velikih centara pa smo mogli prodavati.

Trebalo je prebirati koliko struka kapulice, sporo, do zore. Ne znam kako sam to izdržala, curice su mi pomagale. Dubravka je podnijela najviše tereta, puno mi je pomogla, uvijek bi rekla: mama, ja ću!

Ispočetka je bila slobodna pijaca, Kako di uhvatite! Kasnije smo imali svoje mjesto. Nije se placarina puno plaćala, moglo se, svako jutro smo plaćali. Čovjek koji je kupio (prikupljao) placarinu nekad je bio „pomozi Bože“, a nekad „Bože sačuvaj“, kako mu šukne u glavu. Nekad reče više, nekad manje, vidi koliko ima ali pita, nekad smo znale i podviknut na njega.

Imala sam stalne kupce. Prvo bih istovarila povrće na pijaci pa išla razdilit mliko. Znale bi me žene čekat da dođem. Nisam bila škrtica, za dva listića na vagi.

Žive pulastre bi držali doli ispod česme, a mrtve na štandu. Bilo je i sirova, mesa, tuka..

Oko Česme se igralo kolo, skupili bi se momci i cure.

14. 10. bio je zadnji sajmeni dan na svetkovinu Pokrova.

Ako je baš poledica ne idem u grad, inače nisam zimogrozna pa drugih dana i zimi odem. Više mi smeta vrućina.

 

 

MILORAD MICKO DUJMOVIĆ (umirovljeni cvjećar rođ. 1953.)

Cirkus – na pijaci sam gledao magičare, cirkusante, snagatore, iluzioniste, nekima razbijali kamen na prsima, a sve to je nama djeci bilo silno zanimljivo. (Micko Dujmović)

 

Nekadašnja kavana Perković je prenamijenjena u Crveni križ – kao djeteta me se dojmilo kako tamo dijele humanitarnu pomoć. (Micko Dujmović)

 

Nad dijelom pijace je napravljena mreža na kojoj je postavljena rasvjeta. Kasnije kad su skinuli rasvjetu nama djeci su dijelili materijal od kojeg je bila isprepletena mreža. Radilo se o sporogorećem štapinu (korda) kojeg smo mi od gušta palili kao prskalice. (Micko Dujmović)

 

Nas 10-tak malaca bi istovarali vagon lubenica (čantruna) koje su dovozili iz Slavonije i Srijema. Za iskrcani vagon svakom bi dali po jednu lubenicu (Micko Dujmović)

Na pijaci su bile koštele (koštelić) pa kada bi plod sazreo nabavili bi kantinelu (drvena duža letva) na koju bi zabili dvije brokve bez glave, to bi se umetnulo u peteljku koju se slomi. Napunili bi pune džepove i išli u kino, a koštele bi nam bile umjesto kokica. (Micko Dujmović)

 

Navečer kad bi se vraćali iz kina, kad bi pojeli koštele, baterijom-reflektorom bi osvjetljavali usnule vrapce na granama i gađali ih zračnom puškom. Ubili bi tako 100-tinjak komada i sutradan bi na rivi od toga kuvali rižot uz nadzor  Kikija Barišića – Aninog dida (Micko Dujmović)

 

Subota je na pijaci bila dan od pulastara (mladih kokoša). Svi bi kupovali pulastre i od njih bi kuhali juhu. Cijeli grad je mirisao na juhu od pulastara. Poslije, kad se skuha juha, ta kokoš bi se s krumpirima pekli u rerni. (Micko Dujmović)

Uigrana ekipa bi na jednoj strani zagovarala (zapričavala) prodavače, dok bi na drugoj strani krali lubenice. Potom bi lubenice (čantrune) nosili u Stranu ili na Rivu gdje bi ih jeli. (Micko Dujmović)

 

Preko puta pijace, kraj Sv. Ante u kući Karanušića živio je „oriđinal“ Palinjeri, kojeg smo zvali Pavinjeri. On bi po danu skupljao okruglo i lijepo kamenje koje bi poredao po veličini i slagao na dasku od prozora. Tako pripremljen bi čekao nas drčinu, djecu, da ga počnemo provocirati povikom ĆUK. Na to bi nas on odozgo zasuo kamenjem, a mi bi se skrivali iza koštela (Micko Dujmović)

Preko puta pijace je Vatrogasni dom (čuvenih kninskih vatrogasaca). Prilikom oglašavanja sirene, što je znak za požar, sva dječurlija bi se sjurila na pijacu, posjedala na zidić i bankove i s uživanjem gledala kako kninska mladost, članovi DVD-a jure, neki pola obučeni, da što prije obuku uniformu i uz zavijanje sirena krenu gasiti požar. Djeca koja su to promatrala bi navijala te se prepirala tko je prvi stigao. (Micko Dujmović)

Gumenjake su radili Mokropoljci, Babići i Bjedovi, najčuveniji opančari. Svake subote bi gumenjake prodavali na pijaci. Pravili su ih od grubo obrađene kože i istrošenih automobilskih guma. (Micko Dujmović)

Na pijaci su se opskrbljivali iz Ugostiteljskog poduzeća Dinara koji su otkupljivali od 20-tak lokalnih proizvođača. Dolazili su i iz drugih kninskih poduzeća na pijacu u nabavu za menze. Zato su proizvođači imali stabilne cijene. Tako su dolazili i oni iz TVIK-a (najveće poduzeće), a oni su znali svojim autom ići i po selima u nabavu. (Micko Dujmović)

U Raškovićima su od rakite pleli korpe, košare, demižane i sl. Mater bi govorila, 'ajde uzmi korpu i kupit ćemo pedeset jaja za Uskrs. U korpi se ne bi razbila jaja. (Micko Dujmović)

 

Bomba krmača napravila je jezerce u Barama. Tamo smo otkrili da je puno ribe, drlja, linjaka i klena. Mi bi svake subote zagrabili košarama i ulovili puno ribe. Slagali bi ribe, duzinu, na vrbov prut sa zubom pri kraju, provlačeći prut kroz škrge. To bi prodavali na pijaci. (Micko Dujmović)

 

 

HRVOJE MARIĆ (klapski i solo pjevač rođ. 1961.)

Sjećam se da me je majka vodila kad sam imao 4-5 godina na pijacu, da sam bio žedan. Bio sam malešan pa nisam mogao dohvatiti špinu te me je majka morala podizati ili mi u skupljenim rukama dodavati vodu. Fasciniran sam česmom. Veselilo me je to prskanje. Isto tako, išao bih kod tetke preko mosta, pa kad bih se vraćao uvijek bi me netko od starijih dizao da se napijem vode sa česme. (Hrvoje Marić)

Nije se moglo dogoditi na toj pijaci da nije svježa namirnica. Bio jedan iz Jejina, on bi svako jutro prije zore ubrao iz vrtla blitvu, kupus, spanjak, verzin, mladu kapulicu i sl. te bi već prije 6,30 bio na pijaci. (Hrvoje Marić).

Ćaća je radio u mesnici, mesa je uvijek bilo više na jelovniku, ali petkom bi bila riba, domaća pastrva, a bilo  bi na pijaci i gauna i srdela. Mater je birala ribu. (Hrvoje Marić)

Ja sam kupovao samo kod Zore Bikić - penziju je dočekala na tržnici. Uvijek je imala raznovrsno voće, povrće, sireve, domaću puru,… (Hrvoje Marić)

Moglo se kupiti dobar alat za metalske djelatnosti, bilo je raznih naprava od drva, špine za bačvu, peke, ručni alat, kosijer, grabljice,… (Hrvoje Marić)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Napomena: Fotografije su iz arhive Milorada Micka Dujmovića

26. 11. 2020.

 

 

Kazivanja o Zidiću

 

MILORAD MICKO DUJMOVIĆ (umirovljeni cvjećar, rođ. 1953.)

 

Kultno mjesto generacija 46/48 nadalje.

Okupljala se gradska (varoška) djeca, od Mufte do Atlagića mosta.

Kuća i zemljište pripadali su Montijima, Bulat je imao postolarsku radnju. Porušeno je u II. svjetskom ratu.

1949. obnovljena je Gimnazija i sagrađen zidić.

59/60 počinje se mladost okupljati na zidiću. Sjedi se, dobacuje, raspravlja o filmovima, zafrkava se, ljubavi.

Tulumarenje do duboko u noć, nakon filma na zidić, pričali priče, “dožuntavali”.

Na zidu je bila stilizirana plesna figura, simbol maturalne zabave.

Igrao se nožni tenis preko dvije skale.

Dolazili na zidić slušati muziku.

Sve generacije se slikale na zidiću.

“Ograda” - Željeza

 

„Ja i B.R. nismo imali novaca, a „morali“ smo ići u kino. Išli smo u lov na žabe jer su Bare bile odmah ispod grada. Napravili bi štap od trske, a na trokuku bi stavili crvenu krpicu. Posudili smo i zračnu pušku. Nahvatali smo puno žaba koje smo prodavali na duzinu (12 komada), a kupovali su ih iz gostionice. Tako mi puni novaca provociramo druge na zidiću. Ipak, na kraju smo svima dali novce da pođu u kino.“ (Micko Dujmović)

 

 

HRVOJE MARIĆ (klapski i solo pjevač, rođen 1961.)

 

Okupljala se dob 12-15-35 godina, plafon.

Druženja adolescentske dobi, muški nemaju hrabrosti nego dobacuju, njih dvi se smotaju pa zapinju. Osjetile bi tko je pristojan.

U jutarnjim satima nije bilo skupljanja, uglavnom u popodnevnim i večernjim satima.

Trafika Anđe Marić – čuveni ćevapi ali i pljeskavica, hot-dog, fast food.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Napomena: Fotografije su iz arhive Milorada Micka Dujmovića

25. 11. 2020.

 

Kninske srednjoškolke pokrenule inicijativu Zidnih novina u starom gradu; Javite se s pričom

Učenice kninske Srednje škole Lovre Montija uz mentorstvo profesora Zvonka Brečića pokrenule su inicijativu izrade Zidnih novina posvećenih starom gradu.

Prve takve Zidne novine bit će posvećene čuvenom „Zidiću“ i Staroj pijaci, a tamo će biti i postavljene.

Stoga učenice Petra, Simona, Anamarija, Patricija, Sonja i Vanesa skupa s mentorom pozivaju građane da se jave sa svojim fotografijama, pričama i sjećanjima na e-mail zvonko.brecic@gmail.com ili na telefon 095 383 4455 (kontakt osoba Zvonko Brečić; zvati između 17 i 19 sati).

Moto cijele akcije je „Ispričajte nam priču“, a cilj je istražiti i upoznati povijest ovog dijela grada kroz sjećanja naših starijih sugrađana te sve to predstaviti u formi Zidnih novina, ali i kroz objave na Internet stranici škole..

Zidne novine su dio programa Demokratizacija kulture sjećanja u organizaciji umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon Zagreb i partnera – Srednje škole Lovre Montija i Narodne knjižnice Knin. Financijski pokrovitelji su Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova.

I. Š.

https://huknet1.hr/?p=46092

8. 10. 2020.

 

preskoči na navigaciju